blijedoplavi ženski rukopis

ovo nisu moje riječi.
ja sam samo teško disala...

__________________________________________________________________________________________________________________________________________








RIBA

1.

Deca imaju običaj da kvare svoje igračke, jer traže u njima srce. Ja sam bio siromašan kao dečak i sam sam sebi pravio igračke, pa sam u njih unosio najveće svoje lepote i snove što trepere kao zvona. Ali kopkale su me žive stvari. Tako sam video srce žabe i srce konja. Video sam srce vrapca. I srce čoveka, jer je bio rat.
Jedino nikad nisam video srce ribe.

Čuvao sam pačiće u šarenoj hladovini kraj reke. Postoje ribe, video sam to, koje se rode u reci, odrastu u reci, zaljube se pod mostom, ožene se pod mostom, dobiju decu pod mostom, odžive svoj vek pod mostom, odu u penziju pod mostom, umru pod mostom i nikud dalje od mosta.

Postoje ribe koje imaju snage i plivaju protiv matice prema izvoru. Razdiru trbuhe o kamenje, riju njuškama kroz mulj, ako naidju na slapove, one se bacakaju po obali, putuju preko trnja, puze po travi, dave se u vazduhu i najzad ipak stižu tamo kuda su krenule. Unatrag. Nikad ih nisam pitao čemu sve to, jer moja je radoznalost u detinjstvu bila od sasvim druge vrste. Postoje ribe koje nemaju snage. Mlitave su, pljosnate, bele kao moj dlan. Voda ih odnese u more i udavi u soli.
Ali ima jedna riba, jedna čudnovata riba u šarenoj hladovini pod vrbom. Satima stoji u mestu, samo se zgrči ponekad, ali ne miče.


2.

Aha, ribo, rekao sam joj, vaše srce hoću da vidim. A ona se nasmejala: ne budite naivni, dečače, rekla je. Pa ja uopšte nemam srce, jer odavno sam ga podelila drugim rekama, morima, okeanima, barama, ko zna kakvim crvenperkama, ajkulama, kitovima ili šaranima. Ovo ovde što kuca u meni, to je druga reka, koja teče protiv ove i ne dozvoljava joj da me pomakne. Vi vidite, kaze mi ona, ja se samo malo zgrčim ponekad. Ali jača sam od svih matica na svetu.

Pružio sam ruku. Nije se opirala. Izvadio sam je iz vode. Pokidao sam joj meka usta, rasparao sam joj školjkom trbuh i otvorio je. Ali nisam našao ni srce ni reku u njoj. Šta je to, ribo lažljiva, plakao sam, jer bio sam dečak i sve mi je trebalo pet puta objašnjavati da bih stvari do kraja razumeo.
Danas ...


3.

...danas kad uzalud tražim svoje srce, ja vidim da ga nemam, jer odavno sam ga podelio nekakvim morima, rekama, okeanima i barama, ko zna kakvim kitovima, crvenperkama, ajkulama i somovima. Ovo ovde što kuca u meni nije srce, nego reka, jedna žilava reka što teče protiv svih i nikom ne dozvoljava da me pomakne.
Vi vidite: ja se ponekad samo malo zgrčim, ali sad sam sve razumeo.

4.

Trčim na obalu. Tražim šarenu hladovinu pod vrbama. I zamislite šta vidim! Vidim: tu riba, tamo riba, svuda bezbroj riba što stoje u mestu, samo se ponekad malo zgrče, ali matica im ništa ne može.
Sad znam: mogu i da me sklone. Mogu da me utucaju maljevima u zemlju ili razveju vazduhom kao maslačak. Posle mene će uvek postojati bar jedna riba koja će, nepomična tako i napregnuta, biti jača od svih.

Mika Antić



...


k'o zalivena...

tessa k

U tom svijetu živi žena od soli...

__________________________________________________________________________________________________________________________________________

koja je šećer na kraju,
melem na ranu...















__






__
____

















lozinka za upload bila je "cream and sugar"
i ako to nije istovremeno i prikladno i nevjerojatno, ne znam što jest.


a što se mog svijeta tiče....




ja slaba, svakodnevna... kroz igru riječi sve bih htjela




jedno od mogućih rješenja je recimo...




...





na rastanku... Suzana



slano by tessa k

nalazimo se usred scene u kojoj nema latica za pokupiti.
pa ni umjetnih
... trepavica
... suza.

na ženskom kažiprstu zumirana je samo pročišćena istina.

(alter) likinja nije cvjećarka, ali ono što vidimo je da dok se u starinskom ogrtaču naginje nad sjevernu dasku svog siječanjskog prozora
nosi naslikane gladiole na bokovima.







(pitam se da li je ikad ijedan cvijet potpuno nevin odigrao najglavniju rolu u toliko sumnjivih priča.
i zbilja ne znam za ruske pjesnike, ali... Mičurin bi mislim bio presretan da zaviri u ove kronike.)


Behind the Scenes... tessa k

(Životinjska farma metodom neodrživog razvoja a.k.a. pisanja)


ribu sam našla u jako lošem stanju. rasteretila sam je zadnje želje.
urednica je i tako njenu priču baš na tom mjestu nedavno presjekla,
a kad je moja nadahnuta treća želja otpala kao sirenin rep, priznala sam sebi da smo bolje bez nje.
i priča i ja.

ribu sam našla u lošem stanju, kažem.

ali ona...
dočekala me kao žena nepredvidiva





...kao nova priča nesaglediva.



ipak, ono što znam je da moja nova alter-likinja ima dobrih potencijala da bude cvjećarka.


to je nježno. to je ženstveno.

to daje rezultate dok sam daleka i sretna.



tessa k

Rekla sam mu, a okviri su nam poslovni, jučer:
Uistinu ne znam zašto te obavještavam o „svemu“ što se događa u mom međurječju, ali tako nam je izgleda pao grah. No računam da si u svom poslu sviko na čudne žitelje u inboxu, pa ćeš i mene nekako amortizirati. I čak znam da ćeš u ovom što sam ti rekla sigurno prepoznati jednu stoput viđenu nedoraslu želju, jer svatko tko piše želi baš to, ali kunem se – Nije. Niti mislim da sam nakon tri nazovi pjesme „dorasla“. A nije ni novogodišnja odluka. Branila sam se kao i do sada, krosmajhart. Ali znaš me već bar toliko… mene kad ponese ruka, ponese me ruka.

Rekao je, najednom probivši okvir:
Suzi moja beskonačna. To baš jest tvoj format. I nije jedini. Tebe su otele muze.

Jer mi se i bluza od te pohvale zarumenjela, jučer nisam mogla misliti. Ipak... danas već mogu. Ali onda mislim potpuno drugo, mislim kako moja „stvaranja“ nikad nisu vodile muze. Njih je nemilice gonila gola prisila da se takva kakva jesam (postoji arhiva, pa da ne širim temu) nekako preživim. I u tom privatnoj „raboti“ preživljavanja, a ne kreacije, pa još od od boli?, čežnje?, ljubavi??? obnevidjela… muza ja ne viđoh. Jedna šumom, druge drumom. No ipak... u dva do tri navrata na tren sam im osjetila ruku. Osjećaj? Otimanje, uistinu. Pa izbačaj u orbitu, halucinacija, let. A koža užarena...


...
Bilo je to prije godinu dana... Rijetka noć u kojoj nisam zatvorena u ovim marginama i tako suženog zora bezuspješno guglala - ni "ljubav", ni "ljutnju", ni "čežnju", ni "tugu"... nego sam, bez sebe i "van sebe", povišena, bestjelesna i lebdeća... i kao u snu na koji nemam utjecaja i koji me nosi, u jednoj halucinaciji, kao pod vrućicom, uhvatila sve svoje formate za kojima čitav život tragam, koje intuitivno zauzimam i popunjavam...
i eros i ludilo i ranjivost i ženstvenost i nesvodivost...
oteta od muze.

I taj labud postojano, još je tamo, još je tamo

(Pink Swan - Tessa's cut)





...
U svoju se sobu vratih, dok u meni duša plamti;
Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.
"Zacijelo", ja rekoh, "to je na prozoru sobe moje;
Da pogledam časkom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce. Da vidimo kakve se tu tajne skriše –
Valjda vjetar, ništa više."
Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku
Dostojanstven ude Labud, što iz drevnih dana stiže,
Ni da pozdrav glavom mahne, ni trenutak on da stane,
Poput lorda ili dame kroz moju se sobu diže...

Sjedoh, tražeć smiso toga, al ne rekoh niti sloga
Ptici, čije žarke oči srž mi srca opržiše
Predan toj i drugoj mašti, pustih glavu mirno pasti
U taj baršun ljubičasti, kojim svjetlo sjene riše.







...
I taj Labud postojano, još je tamo, još je tamo...

da li Vam se to nekad dogodilo? meni nije.
...ali mi se još uvijek vrti

I taj Labud postojano, još je tamo, još je tamo... ______
tessa k

(dvaput podvučeno)

__________________________________________________________________________________________________________________________________________









i sada sam potpuno sigurna da je ovako;
moj oklop se može slomiti u milijun komadića,
a o srcu
...
...
...
ali ja ću ipak staviti crveni ruž
izaći
i zamirisati zrak kojim ću tu noć plesati.

mogu ostati i bez vjere,
i moja bajka može ispasti samo priča s poukom,
ali ja ću onda uspjehom udaviti sve sumnje,
a ženskom samovoljom poučne krajeve.

i mogu osim srca izranjavati i stopala,
ali ću svejedno otputovati
i vratiti se...

i jesti egzotično voće
i preurediti stare stolice
i oslikati zidove magnolijama
i biti onaj plamen
na kojem će se grijati veliko društvo za velikim stolom.

i pisati ću...
i braniti si da pišem
i pisati ću da dišem
i disati ću da pišem
i slijediti ću noću trag svog mjeseca preko jezera
očiju širom otvorenih u mrak
i natrag... sve do praznog kreveta dimenzioniranog za dvoje,
ali sigurno neću plakati.

i odlaziti ću
i puštati ih da odu
i ostavljati
i biti ostavljena,
ali ne osvnuti se


... proživjeti do kraja samo prve i jedine šanse.

smijati se i sjajiti,
pa i kada
...
...

zato

zato jer sam provela puno tužnih dana
a o noćima
...
...
...
pokušavajući promijeniti stvari koje se ne mogu promijeniti...
sebe.

no sada vidim:

ja sam od roda onih koji istovremeno
mogu biti razočarani
i začarani... životom

i baš ništa ne može poništiti tu čaroliju.











lozinka za upload slike bila je - you first.
pomislila sam - ne vjerujem... ovo je već treći put.
pomislila sam - netko u virtualnom svemiru dodjeljuje lozinke za upload poznavajući ljude u dušu.

zakoračile smo dvije. rame uz rame.

godina u Zagrebu je bila 2011.
ja sam se pomirila s Tess.

da, bila si dobra.







__________________________________________________________________________________________________________________________________________

posvećeno Marini V.

__________________________________________________________________________________________________________________________________________



na početku znaš samo: ovo je moj glas...
mogu zvati i doći će.




učiš:
iza glasa su ruke koje me drže.

za želje služi daj!,
ovo je moje!,
najglasnije je NE!.
najviše puta ću reći zašto?.

vani puše vjetar,
mlijeko je bijelo,
šuma je zelena,
plavo je plavo,
plavo je lijepo.


more je onda kad je ljeto.


ovo gore su oblaci
i ptice...
ovo što držim je knjiga.


ja sam dijete, a svijet je VELIK i raste uvijek brže mene.


nikad ga neću moći imenovati, ali ga neću prestati dozivati
jer...

riječ srce lebdi iznad mog srca, kao oblak iznad ptice,
jer je riječ dlan prazan arak koji ne znači ništa, sve dok na njega ne precrtam atlas svoje sudbine,
jer me riječ misao sidri jedino kao sidro bačeno s krme moje misli i ukopano u ispisane redove.


ja dozivam svijet
i svaki se dan vraćam na naš početak:

ovo je moj glas,
mogu zvati doći će.

... s vjetrom u leđa

a onda me u drugom poslu zatekla i onakva jesen koja se gusto ispisala bez moje pomoći.
zatečeno sam je gledala:

- ti i ja smo iz iste šume, ali...

zbilja si bolja kad te ne diram.




...
uskoro kad odluči napraviti s nama sve ono što je u našoj i njegovoj prirodi,
vjetar će svoju "leti, leti, leti..." igru

... govoriti u vjetar.


ja sam teško pronađeno rješenje zagonetke,
samo jednim škljocajem,
s izgužvanih žutih pergamenata preselila u vječnost.




s vjetrom u leđa.
__________________________________________________________________________________________________________________________________________


tessa k od tesara

uzeti komad ugljena i nacrtati pticu.

__________________________________________________________________________________________________________________________________________

ja sam svoju pustila.




tessa k od tesara

ima tako puno recepata koji uključuju čekanje... (30 sa 10)



Ponekad je i za napraviti savršenu fotografiju potrebno čekati... Znam to.
Potrebno znati čekati.
Ali ja nikad nisam znala čekati fotografiju.

Ne znam što znači čekati trenutak, svjetlo, sjenu, pogled i pokret koji se tek trebaju dogoditi, koji se trebaju idealno posložiti...

Ja jedino znam ukrasti one trenutke koji su mi već dotrčali u susret.
Ja ne znam čemu služi čeka...

Ne čekam u redovima za bankomate, ne čekam tramvaje, ne čekam sunčani dan da bih trčala...

Navodno u životu provedemo oko četiri godine čekajući. Neki od nas i više, pa i neki koji ne čekaju tramvaje i sunčane dane.

Čekamo savršeni trenutak, savršenog muškarca... ženu, telefonski poziv, kruh da se ispeče, tortu da stegne, vino da se rashladi, čekamo proljeće, da se magla digne nad aerodromom, snijeg, lubenice... čekamo san na oči, djecu u školi, more iza sljedećeg zavoja autoceste, čekamo sniženja, godišnji odmor, oprost, zaborav... da završi sastanak, da prestanu reklame, da počne predstava.

Alexandar Dumas je rekao da je sva ljudska mudrost sažeta u dvije riječi - nada i čekanje.

Narod je rekao: - Tko čeka taj i dočeka.
No ponekad ipak samo ono što je odbacio netko tko nije čekao.

Ne možemo čekati da nam se dogodi život.
A i glupo je kad on baš nikad ne čeka nas...
Ne da se offat, ne da se pauzirat, ne da se zamrznuti pa podgrijati u mikrovalki kad ogladnimo, ne da se daunloadati pa odgledati kasnije...
Ne možemo čekati da se idealno poklope i svjetlost i sjena i pozadina i objekt... pa da kažemo:
- Da to je taj život kojeg sam čekao. Nitko neće uloviti tako savršeni život.

Jer obično ostanemo battery low od takvog čekanja.

Ipak... moramo moći pričekati ono koje će sigurno doći,
ono što smo sami sijali - da nikne,
ono zeleno koje treba dozoriti,
moramo moći pričekati ono koje dolazi zbog nas,

i ono rijetko... jedinstveno.

A kad se to dogodi... sve minute, sati, godine čekanja

vrijedile su.



tessa k od tesara


p.s.
ako mi netko sada ovdje uleti sa Simonovom... shvatit ću to osobno.
tu smo se moj život i ja nekako jako iziritirali.
pa bolje ne.

... nakon 28 dana

__________________________________________________________________________________________________________________________________________





LIMONCELLO


- ispričaj mi opet o limoncellu... - kažem

a on počinje ispočetka,
baš kao da sam ga pitala prvi put:

počinješ s limunima, naravno.
3 žuta, 3 zelena...
limuni su kiseli iznutra, ali imaju slatku koru
za razliku od nekih ljudi ponekad...

tu me uvijek pogleda i nasmiješi se,
ali kao da recimo neki ljudi ponekad imaju neke veze sa mnom,
i ja taj dio baš nikad ne razumijem,
ali eto... volim baš taj dio.

pa jako pažljivo oguliš samo žuto
i zeleno...
to je ono što ćeš potopiti,
što će dati onu aromu koju tražiš.
bijelo moraš potpuno odstraniti. potpuno.
bijelo daje samo gorčinu.

govori dalje spajajući svoje riječi meko i polako,
a meni taj ritam donosi čudan osjećaj izgubljenog vremena i nejasne krivice,
pa brzo ubacujem svoje riječi u njegove,
kao specijalce maskirane u bezazleni osmijeh;

- koliko dugo ih ostaviš tako... potopljene?

- 28 dana. najmanje 28 dana.

- i...

- i zaboraviš na to.
vratiš se svom životu.
a njega jednostavno pustiš na miru na nekom njegovom tamnom mjestu.

uvijek kad kaže - neko njegovo tamno mjesto
kaže to kao da to neko mjesto ima veze s nekim ljudima
... kojima se on smiješi.

- a što ako želiš probati malo prije? okusiti. samo malo.

- ne! ne, ne i ne!
s limoncellom se ne smije žuriti.

kaže, a ja znam da je žurba o kojoj govori neka njemu daleka nepoznata boljka,
koju ja preuzimam samo kao grešku razmazane vjeđe na koju volim biti upozorena.

- i onda ga okusiš nakon 28 dana?

- da. onda ga okusiš.
pa ako je u redu... skuhaš slatki sirup,
tek toliko da otopiš šećer u vodi - ne smije potamniti
i dodaš.
ako nije u redu...
ostaviš na njegovom tamnom mjestu još malo.

kad ponovno kaže - na njegovom tamnom mjestu,
iako je to samo ista razmazana greška ljepote na vjeđi,
sigurno bi bilo lakše da je nisam osjetila kao čvrst stisak oko zapešća.

ali on nastavlja meko i ne preskačući otkucaje jednostavno kaže...

- i na kraju...
vidiš, to je samo limun i šećer i piće,
a u stvari... to je čarolija.
čekaš, čekaš i čekaš
to malo čarolije

koju onda kušaš polako.


i to je dio koji najviše volim...






koji sam ja čekala.



(nastavi niz... by tessa k)




tessa k od tesara

a.k.a. na čemu sam ja

__________________________________________________________________________________________________________________________________________


... i zašto jako teško percipiram "normalni svijet".










i tko to onda može zamjeriti?





tessa k od tesara

nešto kao nastavak na slijetanje...

__________________________________________________________________________________________________________________________________________

POLIJETANJE

(ili... čija je, odakle je i iz kakvih je kuća ta mala?)























































(a metla?... by tessa k)







a mala je moja.



tessa k od tesara

... jutro bez ijedne mrve

__________________________________________________________________________________________________________________________________________







rekao je:

ja se tvojim lijepim vijestima radujem kao da su moje.
uživaj u tako lijepim trenutcima. to je ljepše i od čokoladnih mrvica u kavi.
hm da...
u tvom slucaju: ljepše od odsustva mrvica u kavi.




...



jučer mi je svanulo jutro bez ijedne mrve...









besprijekorno jutro.











osjećam da će dugo trajati...



tessa k od tesara

"Cuj, Neptunka, ako je osjecaj dobar, a ti ga zadrzi, ali malo mi je ovo ni ni ni...nista, nikoliko, ni....
Daj uz osjecaj koji zelis sacuvati malo potvrdnije i odredenije odgovore." (Sredovječni jučer)

ok... opisat ću taj nedvojbeni osjećaj, pomislih.
dat ću mu ovdje i ime i liniju sudbine.

__________________________________________________________________________________________________________________________________________




...



napisala sam cijeli jedan dugi odgovor još jučer,
onako... zanimljiv rekla bih,
a onda sam ga brže-bolje pred sobom sakrila u arhivu,
gledajući lijevo-desno... da me nije možda ipak netko vidio.

i sada još uvijek stidna ipak se pitam;

kada mi je i čijom rukom u pogled ukapana bojazan da je nedolično pisati kad si dobro,
da je sreću nepoćudno opisivati, pa i dok se još istražuje,
da je nedopustivo pisati konkretno,
da je besmisleno pisati razumljivo,
da je sramotno pokazati se u po bijela dana...

da će dok iskreno pišem o sebi isplivati i neke istine.

pa opet osjetih onu istu potrebu koja se na takve strahove
i znojne dlanove uvijek lijepi

da barem onda svaki tekst koji previše o meni zna,
bude opremljen i znanjem kako se momentalno samouništiti,

a ne da ja moram naknadno prljati fine ruke.








...

reći ću ipak još ovo:
jučer sam ponovno otkrila i to da sasvim drugačije pišem/živim
s crveno nalakiranim noktima.


ali svejedno;

dok ne omudrim,
dok ne sredim stid,
dok ne riješim problem kućnog odgoja protiv kojeg se nikad nije moglo...


izlagat ću svoje dlanove na pregled kao i do sada;

kao nejasno vidljive,
nikome pripadajuće,
skrivajući prste,

u crno-bijeloj inačici


u suton ili svitanje.


...

p.s.
jutros sam stavila novi sloj laka.



tessa k od tesara

... navrh jezika

__________________________________________________________________________________________________________________________________________






...
ima ta neka kletva navodno,
na koju se navodno lijepe najveći strahovi;

- dao bog da ti život bude zanimljiv.

navodno postoje ljudi koji uz nju dobiju i poriv za pisanjem.



...
odvlačim si pažnju dok balansiram navrh jezika,
da ne progovorim...
da ne pogledam dolje,
da me ne povuče,
da se ne sunovratim,
da me ne prizove da opet ovdje raznižem redove od vrha prema dnu
i vratolomno spustim sebe niz padeže,
od tko-što? do s kim - s čim?,


jer mislim - ok vratolomni život,
ok zanimljiv,
pa ja sam bar oduvijek bila životni "avanturist",
ali ako dok balansiram na vrh scene prema istinitom događaju
krenem još pisati je...

ako se opet zaustim...

tko će me i kako zaustaviti?




gravitacija je ipak temeljna sila svemira,
a zanimljivo je trenutno baš slabačka riječ.


...
e baš neću!





tessa k od tesara

(mali riječnik internih pojmova na brdu za razmišljanje)

__________________________________________________________________________________________________________________________________________


nestrpljivo otvara kutije na podu
pa onda sva oduševljena doziva starijeg brata iz susjedne sobe:




dođi brzo!
brzo!
moraš vidjeti nove police koje je mama kupila!
tako su...
(tu zastane tražeći najprikladniji superlativ)
...



tako su bijele!












tessa k od tesara

prijateljska
vs. ruski čaj

__________________________________________________________________________________________________________________________________________




(ekstrakt Java čaja... by tessa k)




dobro ti jutro Tess.
nadam se da si poslije tuširanja
zagrlila jastuk
i utonula
u snove široke kao stepa.

...

jednom si mi napisala mail
ujutro,
rano,
a napisala si - uz Javu,
vjerojatno umjesto - uz Kavu...
to mi je bilo tako
simpatično.

...

htio bih,
ujutro
da
dok piješ kavu
uz topli croissant,

misliš

na jesen,
koja stiže u petak...

jesen
koja preuzima ovo ljeto u svoje krilo
i stvara plodove.

ovi koji će roditi ove jeseni
su bili zaliveni
tvojom suzom, da,
ali bit će to plodovi,
jedinstveni,

vidjet ćeš Tess.



prepusti svoje prošle suze
jeseni,

ona zna što će s njima.


...
...
...





ostatak pisma bio je na ruskom...






***


dok umačem rano jutro u svoju nezašećerenu kavu
neophodnu za moje - nesanice jednom noću,
u rukama namjesto kroasana,
nakon dugo vremena držim jutarnju želju;


želju da savladam put od jednog sna
s aromom zelenog...
s aromom bijelog...
prema javi.




***


put čaja nikad nije bio lagan put,
ali znam da sam za ovu jesen izabrala najpravije putovanje,
da imam kapacitet za osmijeh kojeg se boje razbojnici

i da sam napokon na pravoj ruti.






tessa k od tesara

a dan kako mu već bude.

__________________________________________________________________________________________________________________________________________







pričao mi je maloprije, objašnjavajući mi svoj put prema "osjećati se bolje";


- rekao sam si: "svaki dan moraš napisati barem jednu stranicu."
i upalilo je...
ja kad se nešto precizno dogovorim sa sobom onda to i ispoštujem.



pomislila sam momentalno:
što ne bih i ja jednom pokušala precizno se dogovoriti sa sobom?
mogla bih čak baš to. baš isto to. jer baš isto to bi i meni pomoglo.
jedino... ja ne mogu tako naglo. ja ne mogu tako puno.
svaki dan je meni previše.
ja ću malo pomalo...
ja ću baby steps na tom - mom putu.



maloprije sam rekla:

- ok tess. od danas imamo nova pravila. nije teško. nije puno.
nije čak ni svaki bogovetni dan.
a osjećati ćeš se bolje, vidjet ćeš;
samo svaki sedmi dan... samo nedjeljom - nećeš napisati niti jednu stranicu.
od danas je nedjelja dan kad ćeš potezati ručnu.

danas je prvi od svakog sedmog dana kad ćeš - parkirati.




...

prvo, ovo je niti jedna stranica.
drugo, ovo nije pisanje.
ja kad se nešto precizno dogovorim sa sobom onda to i ispoštujem.


ovo kuckanje je samo plaćanje sms parkinga.

... na dan besplatnog parkiranja.


na dan parkiranja koje mene najviše košta.


ne pitajte me još kako se osjećam.




...

mislim si...
ako baš zagusti,
ako mi budu prenaporni ti baby steps na mom putu,
ako mi dan bude na (sic!) -u,

... uvijek mogu stopirati.



tessa k od tesara