blijedoplavi ženski rukopis

dnevnički placebo verbalis*
(*dg. iskonske boljke istočasno popaljena od Golden agea)







Shvatila da nedvojbeni izraz „istovremeno s dvojicom“ gratis nuđa moju posrnulu stranicu kao prvu na mreži svih mreža,
... tu tako kvarnu, tjelesno bestjelesnu stranicu s neprikrivenim gležnjem u drugom planu,
pa onda, oh so very me, prošetala bezglavo bosa i s golim gležnjem u najprvom planu,
bolno oćutila koliko je nepodnošljivo puno onih koji jedva čekaju zagristi do krvi
… jedna,
i koliko je nepodnošljivo malo onih koji me cijele i jako vole
… baš jako velika brojka,
progutala suze, stisnula zube u ustima i olovku u krivim prstima, dugo pisala, (od)jeknula,
pa povila okrhnuti doskočni zglob s drugim gusto ispisanim stranicama… bestjelesno tjelesnim,
pa se, čitajdalje, Samosanirala...
sloj po sloj...
sve do netaknutog pergamenta kože našpananog preko najkoščatijih kostiju na svijetu...
tako krhkih,
i opet si potvrdila da je idealizam nešto što se ne može u jednom času skinuti
kao što se recimo skidaju rezervni kotači s kostura bicikla,
kada ga, a bio je to crveni poni, i tako nikad nisi pošteno naučila voziti nego radije po brdu razglobljeno trčiš...
niti taj idealizam može jednostavno otpasti, samo tako, prirodno...
odrastanjem…
onako kako otpadaju mliječni sjekutići; mali, slatki, i tako skloni kvarenju,
ispolirala, beskrvna vegetarijanka, svoje dentes canini do visokog sjaja
samo da bih razvila preko njih onaj široki osmijeh kojeg se boje svi kradljivci bicikala u ovom gradu
i sve zvjerokradice u šumi koja ga graniči na rubu moje pameti,
skinula maskirnu košulju,
izišla iz šume,
obukla bijelu haljinicu, stavila crveni ruž pa zakoračila u plavu gradsku noć
puna seksoće,
životne mudrosti
i nepodnošljive postojanosti lakoga.


pogladila zračno korijenje orhideji i postavila temelje jeseni.


tessa k